logo2

subotaban

Vremena su svakakva! Sjećanje ga čini uhvatljivim, ali samo sjećanje je konačno i varljivo. Ono što pamti bolje od njega jesu „mastilo“ i muzika! Dok se mastila zna latiti svako ko želi biti pobjednik i napraviti neku svoju istoriju, muzika je ta koja dugo i trajno nosi nešto, što takvi krivotvori ne mogu prepraviti. Ma koliko danas muziku pravili isti takvi „pobjednici“, ona je samo ono što vrijeme potvrdi i tako je uvijek bilo. Tako danas poznajemo i Betovena i Hendriksa, Mocart i Bitlse. Samo je pitanje – da li živimo u zanimljivim vremenima!

A neko ko je bio učesnik u takvim vremenima, dolazi nam u Nikšić na 8. Bedem fest i donosi takvu muziku. Adolf Dado Topić, osnivač grupe Time, jedan od najvećih vokala ovih prostora i stvaratelja istorije jugoslovenskog rokenrola, kroz različite grupe i vidove saradnja sa ostalim muzičarima, 26. avgusta prirediće nam jedinstveno putovanje kroz vrijeme. Kupljenom kartom za Bedem fest, stići ćete na neko bolje mjesto i biti dio nekog dobrog vremena, koje će ostati za sjećanje i koje će muzika potvrditi!

U svojim godinama u kojim ste, na neki način ispadate hroničar svega šta se dešavalo, a u čemu ste gotovo svugdje učestvovali. I danas ste aktivni i za primjer mnogima! Kako to izgleda baviti se rokenrolom u tim godinama, u državi/vama, koje r'n'r odbacuju kao naslijeđe socijalizma, a u koncepcijama kapitalizma kojim hrle, ne dozvoljavaju da Vaša generacija živi kao što žive npr. Roling Stones-i?

DadoDado: Kad se cijeli život bavite nečim što težite da dosegne umjetnički nivo, kada sebe preispitujete, ali i ne svoju odanost tome nečemu, što vam donosi na trenutke jedno veliko zadovoljstvo i samopouzdanje za to što radite, onda je to ista rijeka, ista voda kao na samom izvoru odakle ste počeli, nešto još uvijek iskreno i čisto.
Kada uporedite prošla vremena i današnja, ja bih to stavio u jedan kontekst hiljaduljetnje promašene šanse. Socijalizam ili komunizam, kako god ga zvali, nije nastao sam po sebi, on je posljedica jednog povijesnog globalnog događanja, u vremenima kada su se događale najstrašnije stvari koje čovječanstvo nije moglo ni da pojmi. XX vijek smo proveli u jednom strahu od nečega što je nasilno i rušilačko. Nažalost, ta destrukcija je i dalje sveprisutna. Kapitalizam je prevladao i on bi mogao biti slobodno tržište za sve, ali je svijet ipak urađen vulgarno po jednom materijalističkom modelu.
Danas rijetko možete naći suverenu državu, jer nitko nije suveren u svom nacionalnom teritoriju, svi pripadaju nekim grupacijama ili asocijacijama, ne zato što je to njihova volja, već jednostavno zato što to moraju. Tako da danas imamo trenutke jednog globalnog žrtvovanja svega onoga što su atributi državnosti, nekog naroda, uglavnom iz nekih materijalnih interesa. Živimo u jednom visoko organiziranom potrošačkom društvu, gdje ljudi teško pronalaze vlastiti identitet, jednostavno su primorani da ga mijenjaju od prilike do prilike, profesionalno ili duhovno, samo kako bi se što prije adaptirali na promjene koje su strahovito brze i velike, kada teško pratimo tehnologije, koje su uglavnom u funkciji dominacije onih koji su glavni. Kada u taj kontekst stavite život ili živote nekih ljudi koji su poput mene i pogledate na vrijeme prije 20-30 godina do danas, zastrašujuće je koliko su se neke stvari izmijenjene. Normalno tehnologije su druge, one određuju neki drugačiji kreativni pristup onome što se radi i jedan potpuno drugi mentalni sklop u kome opet treba da se pronalazite, da dolazite do toga da morate praviti kompromise sa samim sobom i okolinom, kako bi jednostavno taj vaš rad mogao da dobije prostor i reakciju od onih kojima je namijenjena.

Kako iz te perspektive, sa takvim iskustvom i saznanjima, gledate na početak nekog benda, koji sada počinje da stvara, u ovakvim vremenima?

Dado: Činjenica je da imamo mnogo mladih bendova. Donekle pratim medije, slušam radio, gledam TV i koliko toliko uočavam to što se dešava, kao proizvod nekog njihovog duha i vremena, razmišljanja ili stava prema određenim stvarima. Ono što primijećujem je da svi jednostavno slijede istu matricu - žele biti popularni, biti viđeni i u nekom kratkom vremenu ostaviti neki trag. Tako da u svemu tome nema mnogo kreativnog, novog i autentičnog, može se ukratko reći da oni jednostavno slijede ono što je zadato, mogu dobiti onliko interesovanja, koliko im mediji dozvole. Druga stvar je kakve medije imaju na raspolaganju, kojima će se obratiti, njihova ta kreativna uloga mora biti apsolutno prilagođena tome što taj mediji voli. Nema mnogo slobode, nema nekih novih, revolucionarnih ideja, jer su to neke teme koje su rekao bih „urbane“, samo su za jedan uži krug ljudi koji na sličan način razmišljaju, upravo zbog života kavog žive. Bendovi uglavnom i dolaze iz gradova gdje je velika borba za život, gdje su strahovite životne turbolencije i gdje postoji senzitivnost za sve ono što se dešava globalno, koji prate dešavanja, reaguju na medije, na kulturna dešavanja, na sve to... Teško se izboriti za jednu čvrstu, pametnu ideju, pa onda biti i ostati u tome jedan duži dio vremena.
Mislim da je moja generacija bila u mnogo boljoj poziciji, imali smo jedan širi auditorijum i mogli smo mnogo slobodnije govoriti o nekim stvarima, za koje se mislilo da se o njima ne smije govoriti – moglo se govoriti, jer je bilo takvo vrijeme. Danas ima mnogo više nesloboda, unatoč tome što ljudi misle da su mediji slobodni, da je društvo slobodno, da je slobodno sve govoriti, raditi, misliti sve ono što osjećaš, međutim – nije! Neke stvari su zadane unaprijed, jedino ako se čovjek prilagodi tome, onda može imati pravo glasa, ako drugačije razmišlja, onda je jednostavno odbačen na marginu društva, tako da kao i da ne postoji.
Tako da, ne znam kakvo je vrijeme pred mladim bendovima, ali sigurno neće nikome od njih biti lako doći do neke potvrde. Naravno, govorim o bendovima koji rade neke dobre stvari, imaju neki kvalitet, o ljudima koji jesu kreativni – hvala bogu ima ih mnogo, ali opet, svemu tome prijeti jedna pretpostavka da neće biti prihvaćeni, jer se nisu priklonili pravim medijima i nisu izabrali pravi trenutak.

Ovo Vas pitam i iz razloga koncepcije našeg festivala, koji već godinama spaja sve generacije, od demo bendova, do onih autora, koje danas festivali i zaborave, prateći diktate mase, koja dolazi mečki na rupu, pošto već igra i ima hleba. Koliko su ovakvi primjeri usamljeni i koliko je važno da postoje? Kakav ste Vi stekli utisak o ovom festivalu?

Dado: Problem sa festivalima, koji su jedan mali segment kulturnog programa neke šire ili manje regije ili grada, je kako da na određeni način budu originalni, kako da troše materijalne i nematerijanle resurse. Znam da to nije lako, posebno ako jedna manifestacija želi da postane utjecajna, da nosi dobro i stvara određenu tradiciju, kojoj treba ostati vjeran. Dobro je da ima festivala kao mjesta gdje mlađe generacije mogu pokazati nešto što rade i uključiti se u taj neki kulturni svijet i kulturnu ponudu. Generalno mislim da su namjere ljudi koji organiziraju festivale u cijelosti poštene i vođene tom nekom motivacijom da očuvaju neke stvari, nešto što je bilo i da sve ima neki svoj prirodan kontinuitet. Međutim, iz iskustva znam, da je to jako težak posao... Vi znate da sve zemlje u regionu, rijetko koja ima pravo ministarstvo kulture, kad kažem pravo onda mislim na pravog ministra, koji bi imao jedan zavidan finansijski generator iza sebe, sa kojim bi mogao da održi neki kontinuitet. To je rijetkost i u Evropi, znamo da i najrazvijenije države za kulturu odvajaju nekih 1 ili 2 %. Prevedeno na naše prostore, siromašnih, skromnih mogućnosti, kada to stavite nasuprot svojim željama, znam da ti ljudi nailaze na velike poteškoće. To je jedan rad i program koji se dešava isključivo s ljubavlju i predanošću tih ljudi, koji ne dopuštaju da se baš ništa ne događa, da se jednostavno nešto mora učiniti... Da nema takvih ljudi vjerovatno da sve to što bi trebalo da se događa ne bi se ni događalo. Vaš grad i to mjesto na kome se održava taj festial, meni izgleda kao da upravo takvi neki ljudi jako mnogo rade i jako su zaljubljeni u sve to, da strašno vole da se sve to događa, tako da je to jedan veliki plus za grad, a i za sve one koji se pojave na tom festivalu, vjerovatno sa željom da pokažu nešto svevremeno.

Volite kamen. Cijenite kod ljudi sposobnost da ostanu doslijedni i nesalomivi, poput kamena. Koliko vam znači to što ćete održati koncert u Nikšiću upravo u ambijentu koji je takav – kamen i trajan? Koliko je važno ovakve prostore oživljavati i sačuvati vrijednost koju nose?

Dado: Djetinjstvo sam proveo među kamenim kućicama. Sve kuće su bile od kamena, bunar je bio od kamena, ono gumno đe se vršilo žito je bilo popločano kamenom, tako da moje prve slike svijeta su bile kamenje. Meni je to ušlo duboko u dušu, pa tako ja to i dan danas volim i moja kuća je sva u kamenu. Ljudi koji su rođeni u kamenu i vole kamen su skloni tome da vjeruju da neke stvari mogu zaista trajati vječno. A to je lijepo! Dok ljudima iz nizine, njihova razmišljanja sežu od berbe do berbe, oni su ovisni od neba, sunca i kiše, koliko će im zemlja donijeti uroda, a mi što volimo kamen gledamo svijet iz nekog drugog ugla, različiti smo. Mi ljudi sa kamena smo jedan drugi mentalni sklop, mi nekako gledamo sve kroz nekakvu građevinu, ili prirodnu ili napravljenu, al gledamo da sve što se radi – da ostane vječno. Kada pogledate tu rimsku tvrđavu ili te ostatke – ljudi su to klesali, a mi se divimo tome i dan danas.

To na nikšićkom bedemu će biti jako lijepo iskustvo. Ja jako rijetko sviram na takvim pozornicama, uvijek su onako, uobičajene, velike sa puno naroda, pa vam dođe kao da svirate na nekom velikom sajmu, nečega ili bilo čega, zbog čega se ljudi okupljaju, a muzika je uvijek na nekom drugom ili trećem planu. Tako da u tom prostoru vjerujem da će ljudi biti koncentrirani na ono što se dešava na pozornici, da će jednostavno sudjelovati u tom koncertu kao član benda. Ako uspjemo napraviti to - onda će to biti nešto posebno.

Kako danas ostati doslijedan sebi? Podrazumijevajući da taj neko ima sebe.

Dado: Danas je svima jako teško, jer u nekom tom užem prostoru nema mjesta za dijalog, bilo koje vrste i onda sa tim, na svu vašu argumentaciju dobijate odgovor kao pitanje „a ko će to kupiti?“, tj. ko će to na kraju platiti. Tako da danas, kad ste neko kao ja, stvari se vrlo teško događaju. Zahvaljujući tom nesretnom internetu pronalazite svoje istomišljenike širom svijeta i ovisno o tome koliko imate sreće i koliko ste uporni u svemu tome, da pronađete takve ljude, onda se i dogodi ta neka komunikacija ne nekoj umjetničkoj razini, razmjeni ideja i mogućnosti, tako da do dan danas ja uspjevam sa svojim pjesmama, ali ne na ovim prostorima, već sa ljudima koji su jako daleko odavde.
Sve to skupa nije lako, posebno kada istražujete prostor gdje ne morate biti igrač, ona lutka na koncu, da vas neko poteže, pa da se ponašate u skladu sa zadatkom, koji je zadan, nego da vam se dozvoljava sloboda i da izražavate ono svoje vlastito i autentično. Tek onda se tu događaju stvari koje malo duže traju, kao i ta prijateljstva i druženja. Inače je jako teško skrajnuti se iz takvih komunikacija, gdje ne možete odbraniti svoju ideju i raditi nešto što niko ne radi, jer, ko god vam nešto nudi, prvenstveno razmišlja o tome da li to već postoji i da li je to nekom već uspio prodati. Govorimo o tome da danas, unaprijed, sve nekako određuju nekakvi trgovački dogovori, malo je tu dogovaranja i razmišljanja o umjetnosti, kao takve.

Vi ste istrajavali sve ove godine. Vaš život je isuviše bogat informacijama da bih ih sve navodili, kuda ste sve bili, sa kim ste sve radili, šta ste sve uradili... Možda je najadekvatnije da Vas pitam, kako vi gledate na to prošlo vrijeme i šta je ono što Vam prvo pada na pamet - ko je to Dado Topić kao jedna legenda rokenrola? Koja pjesma, koji album, koji bend, koji koncert... je taj koji Vam prvo pada na pamet?

Dado: Meni je teško prihvatiti to da sam ja legenda rokenrola, ja to gledam iz potpuno jednog drugog ugla. Sve u životu što sam radio sam tražio razlog da se tome veselim. Sve pjesme koje sam pravio, ne pravio, one se zapravo dogode čovjeku, pjesme prave educirani kompozotori, koji to rade zanatski - ja sam jednostavno u svemu tome otkrio jedno veliko zadovoljstvo! Kada uspjem napraviti ili napisati tekst koji mene oduševljava, koji meni znači nešto, normalno i muziku uz to, i ako se dopadne ljudima uz to, onda je to nekakav poseban osjećaj... Ali ja sam to prvenstveno radio zbog sebe, da bi zadovoljio neke svoje porive, da bi generirao sebe kroz svoje pjesme, da bi odrastao i razumio, naučio i shvatio što bolje i dublje svijet u kome živim. Unosio sam one male iskrice koje se mogu prenijeti u pjesme, koje te odvode u neku filozofsku dubinu svega toga, jer svaki čovjek može biti pomalo i filozof. Teško je to sve skupa ugraditi u jednu pjesmu, ali barem one male naznake, one iskrice svega toga, ako se dogode u pjesmi onda je to u biti ono što ste htjeli. Tako da sam ja imao tu sreću da sam nekim ljudima učinio da su zavoljeli moje pjesme, zbog teksta ili harmonija, ili zbog nekog aranžmana, koji je vrlo interesantan itd. Jednostavno, moja namjera nikada nije bila, tj. ja sebe nikada nisam vidio među popularnim licima, ja sam najsrećniji kada neko od muzičara, koje ja poštujem, kojim se divim, kada mi nekako u prolazu ili na bilo koji drugi način, daju do znanja da sam ja isto tako napravio nešto dobro. To je meni najveća satisfakcija u svemu tome, i vjerovatno zbog takvog jednog mog stava prema sebi i muzici, sam ostao toliko dugo vremena vjeran svemu tome. A da li sam postao legenda i da li na taj način ljudi to vrednuju, to nikad nije bilo primarno u toj nekoj mojoj potrebi da budem muzičar.

Kako je to živjeti jedan život rokenrola, živjeti sa muzikom i živjeti muziku? Da li je to ono što bi nekom drugom preporučili?

Dado: To se ne možete nekome preporučiti, za to se neko odluči sam, jer rokenrol je u biti, kao i svaka umjetnost, prvenstveno jedna avantura koja traje onoliko koliko to vama osobno čini neku sreću ili daje vam dovoljno razloga da ustrajete i da ne prestajete sa tim. Kad bi neko mene pitao kako da postanem muzičar ili da se bavim muzikom, ja bih rekao da se ta pitanja ne traže od ljudi, prvo čovjek sam sebi postavi pitanje, gdje sebe vidi u svom život, u prostoru u kome živi, gdje je ono najljepše što nosi u sebi, kojom metodologijom, alatima će to izvući iz sebe i da se ne trudi da neko drugi potvrdi da je to dobro, nego da krene sa tim ubjeđenjem da je on jako u svemu tome dobar i da je samim tim potrebno da to pokaže i svim drugima oko sebe.

U Nikšiću ćete nastupiti nakon Bisere Veletanlić. Kakav utisak na vas je ostavio ovako sačinjen program? Kakva su vam očekivanja od ovog susreta i druženja u Nikšiću?

Dado: Ono što bih najviše volio je da moj bend bude dobro raspoložen i da mi dobro sviramo! To mi je uvijek na prvom mjestu, jer se onda ta vibracija nekako uspje prenijeti i na publiku i sve se to pretvori u jedan dobar događaj. Naravno, mora biti i dobar zvuk, to me inače najviše interesira. Što se repertoara tiče, uglavnom ćemo svirati moje pjesme koje sam radio sa grupom Time.
Što se tiče programa koji se događa prije toga, ne znam šta će pjevati Bisera, ali znam da u posljednje vrijeme ona često pjeva neke evergreene i to u nekoj blagoj jazz obradi, rekao bih, gdje se ona jako dobro snalazi, tako da bi u nastavku večeri, moj koncert mogao biti vrlo interesantan, upravo zbog toga što će ona na neki način neke slične stvari izvoditi. U Nikšiću će vjerovatno biti tih određenih ljudi koji pamte te neke moje pjesme, iz vremena kojeg sam spomenuo, tako da ću morati odsvirati apsolutno sve što ljudi znaju iz tog nekog perioda i nekoliko novih stvari koje su ljudima postale interesantne, koje su zavoljeli ili ih pamte kao neke hitove iz nekih TV serija ili filmova, ili možda sa nekih festivala.

TopicUticali ste na mnoge autore sa ovih prostora, kroz različite generacije. Peca Popović iznio je jedanu zanimljivost, '72. godine kada ste dolazili u Beograd nekim povodom, zamolili ste bili jednog klinca sa naočarima, da vam otvori kapiju na Senjaku, da uparkirate kola, a taj klinac je bio Milan Mladenović, koji je kasnije prepričavao taj momenat kada je prvi put vidio zvijezdu, legendu, kojoj se divio. Bedem fest je ponikao iz neke ljubavi prema EKV-u, a i Vi ste sa Milanom posebnim strunama povezani. Pored toga što ste učestvovali u različitim projektima vezanim za njega, Milan i Vi ste razmijenili i pjesme. On je obradio vašu „Istinu mašinu“, a vi njegovu „Jesen“. Kako gledate na legatstvo njegovog benda, koje je možda najviše obojilo način razmišljanja i slušanja muzike na ovim prostorima?

Dado: Vjerujem da je ta priča sa tim dječakom, koji je otvorio vrata, istinita, jer je Milan to pričao, a ja sam o tome svemu doznao nešto kasnije. Interesantna je činjenica da je rijetko kada i rijetko ko na ovim prostorima, napravio neki remake od nekog drugog autora, uglavnom su ljudi radili svoje pjesme. Milan je prvi koji je obradio jednu moju pjesmu, tu Istinu mašinu i to na jedan interesantan i svoj način, što se ne događa često. Uglavnom ljudi naprave jedan remake koji jako liči na original. Ovdje je Milan, što bi svaki kreativni čovjek uradio, napravio aranžman kako ga on čuje, kako ga on vidi. Samim tim je dokazao jedan vrhunski osjećaj za muziku, jedno potpuno drugačije razmišljanje nekog mladog čovjeka, o muzici kao umjetnosti. On je jedan božanstven čovjek, božanstven klinac koji je vidio svijet samo isključivo svojim očima i sve je to pretopio u svoje pjesme, u svoju muziku. Takvih ljudi je nažalost jako malo, ali opet, hvala bogu da su postojali i da postoje, ti koji dođu do takvi visina i do tolikog broja ljudi koji ih vole, jer oni to svakako zaslužuju.
Milan je svakako jedan od njih, koji je podigao sve na jedno visoko mjesto.

Da li takvi ljudi nedostaju danas? Da li mladi prepoznaju vrijednosti koje su ostale iza takvih ljudi i da li je rokenrol nešto sa čime se mogu poistovijetiti, u vremenima ovakvim kakva jesu?

Dado: Rokenrol se kulturološki, ne samo kroz muziku, nego kroz sva ta duhovna stvaranja, dogodio u određeno vrijeme i iz određenih razloga, dobro je iskoristio svoj trenutak i ostavio veliki kulturološki trag u nekoj toj našoj ljudskoj povijesti, ali ne vjerujem da će se tako nešto dogoditi u određeno vrijeme i da takvo nešto ima svoj kontinuitet i trajanje. To je apsolutno nemoguće jer se sama ljudska, osobna potreba za slušanjem ili stvaranjem muzike, događa na jedan drugi tehnološki način. Danas je izvor muzike mobitel ili laptop, ljudi više nemaju intiman, blizak kontakt sa muzikom, ne idu svi na sve koncerte, ne idu svi tamo gdje se muzika događa uživo. Uglavnom ljudi čuju muziku, ili ako imaju želju da čuju nešto što je interesantno, čuju to sa mobitela ili nekog drugog uređaja, kao informaciju. Tako da taj neki brzi pristup jednom užasnom mnoštvu pjesama, onoga što su neki drugi ljudi komponirali, čovjeka koji bi imao neke slične ili dobre ideje, bi izgubio u mnoštvu informacija, gdje bi njegova ideja ili razmišljanje muzike moglo biti adaptibilno, gdje bi on mogao naći svoje mjesto. Čovjek u takvim okolnostima teško pronalazi sebe. Tako da mislim da je r'n'r svoje zvijezdane trenutke doživio davnih dana, negdje krajem '70ih, početkom '80ih, poslije toga se dogodio jedan kulturološki revolt, trenutak kada je nastupilo jedno novo vrijeme, jedno potpuno novo shvaćanje muzike. Nekada je muzika bila duhovna potreba, danas je uglavnom razlog za bilo koji oblik zabave. Malo je ljudi koji će tražiti u muzici neke vidove duhovne zabave, više je muzika background za nešto što je neko događanje koje ima neki svoj prioritet, u prostoru i vremenu gdje se događa. Danas je običnim ljudima vrlo teško otkriti sebe u svemu tome, jedino ako idu onim starim načinom, da se izraze muzički, da imaju potrebe svirati neki istrument, pa kroz to dođu do određenih sazanja i vlastite ideje i vrijednosti, ali to su vrlo rijetki pojedinci o kojima je nemoguće čuti u vrijeme kada najjači mediji nemaju mnogo prostora niti interesovanja, za one koji su u svemu tome drukčiji, i na neki način apsolutno potrebni. Mediji ne vole ono što je novo, što niko nije čuo, mediji imaju jedan patern koji ponavljaju iz dana u dan, a kada govorim o tome, onda mislim na apsolutno sve što mediji prenose, dakle kompletnu sliku života, onako kako ih mediji vide, ili kako oni hoće da ih mi vidimo. Tako da muzičari ili umjetnici će rijetko dobiti neki blagoslov ili neki poziv medija da se priključe, jer jednostavno trebaće im jako dugo vremena da dokažu neku svoju originalnosti i to nešto novo što nose.

 

kamp

cetvrtak aaaaaaaaaa

petak 1

 
partneri
 
 
ministarstvo odryivog razvoja i turizma
wild beautz
ckb
ministarstvo kulture
opstina niksic
epcg
niksicko rocks
fondacija njegos

 

 
mtel ministarstvo razvoja
grcka ambasada
 

 

 

 

 
festivali
metropolis-vapor-odbrana
gprofuturo-sajam-intimo
goranovic-zito-uniprom

 

 

 

 
media
 
media1
media2
 
chodex-zvile-anto