logo2

subotaban

Na ovogodišnjem osmom izdanju Bedem festa nastupiće tri najistaknutija crnogorska benda, među kojima svakako posebno mjesto zauzima nikšićki punk sastav DST (Društvo skrivenih talenata), koji su sebi obezbijedili mjesto među legendama. Ovim nastupom će se obilježiti i 25 godina njihovog trajanja.

Svaki njihov koncert u Nikšiću je nešto posebno, nešto što se ne doživljava često, a vjerujemo da će ovaj koncert biti možda i nešto više od toga. Godinama su okosnica crnogorske scene i jedan od najvećih bendova sa ovih prostora. Od prve postave benda, sastav se neznatno mijenjao, kako u formaciji, tako i u članstvu. Već duže vrijeme nastupaju u sastavu: Boris Lješković (vokal), Srđa Simunović (bubanj), Veljko Vučurović (gitara) i Dragan Lučić (bas). Imaju pet objavljenih albuma: Prizemlje ('95), Ubijanje idola ('97), U taj sudnji čas ('02) i Stvarnost je nama ('14).

Konačno smo dočekali i koncert DST-a na Bedem festu, kojim ćete obilježiti 25 godina postojanja i što je još važnije – trajanja! Koliko vama znači ovaj koncert i koliko vam se sviđa biti dio ovako sastavljenog programa za ovu godinu?

Boris: Mi smo nekako tradicionalno vezani za Bedem.Tamo smo prije pet godina obeljezili 20 godina postojanja. Tada su nam gosti bili KBO! Ovaj put nas raduje što će s nama to veče na Bedem Festu nastupiti dosta velikih umjetnika poput Bisere, Dada i naravno Direktora. Do sada nismo imali priliku da se pojavimo na ovom festivalu i to će biti dodatni motiv da damo sve od sebe i da publika bude zadovoljna.

dst

Pored vas, tu su još i druga dva najistaknutija crnogorska benda, predstavnici sve tri generacije. Ono što cijelu tu situaciju čini još interesantnijom jeste činjenica da u sva tri benda svira Veljko Vučurović, koji je odrastao u/uz DST! Kako vi gledate na tu činjenicu i to da ste vi bili taj bend koji je održavao scenu u Crnoj Gori živom, da su uz vas stasavale nove generacije, kojima ste bili i ostali veliki uzor?

Boris: To su sve nasi drugari. Oni nam svakako daju krila da opstanemo.Zajedno se borimo da Nikšić bude prepoznatljiv u regionu, a i šire kao rock destinacija, jer dva fetivala i toliko autorskih bendova vrijedi respekta.

Na vašem demo albumu „Prizemlje“, koji ste objavili 1992. godine, nalaze se pjesme koje otkrivaju vaše muzičko traženje. Ono što vas je odredilo, a kroz ovih 25 godina i cijelu nikšićku scenu, jeste pjesma Ulica Narodnih heroja sa tog albuma, zajedno sa dvije predhodno snimljene (Nervni slom i Osuđeni, koje su se našle na albumu Ubijanje idola '97.). Kako je došlo do toga tada i do fenomena tolikog stilskog uticaja na cijelu scenu sve do sada?

Boris: Teško je to objasniti.Valjda ta naša upornost da se gura naprijed do kraja bez obzira na cijenu. Sve pjesme su pisane dušom i srcem.

 

Kao što tvoji stihovi govore, proveo si mladost kao žrtva rata i poslijedice tih vremena su i dalje okolnosti pod kojima živimo. Vi kao bend ste hroničari svega toga, da li je ovaj grad zarobljenik vremena?

Boris: Volio bih da nije zbog svoje, a i zbog djece koja dolaze posle nas. Putovali smo i nastupali svuda po regionu, al teško da ima ovakve publike kao kod nas u Nikšiću.

Kroz vaše pjesme ste opjevali Nikšić, onu njegovu mračnu stranu, koja pripada takvim vremenima, ali i njegove ulice, legende poput Smaja Hajrušija. Postali ste i sami simbol grada, koji je počeo sebe da brendira kao grad „piva, čelika i rokenrola“. Koliko bi to uopšte bilo tako da ne postoji bend kao što je DST i ljudi poput vas, koji istrajavaju?

Boris: Pa upravo je tu i poenta. Sada ovdje postoji gomila bendova koji su uporni. Rade ozbiljno na svojim autorskim pjesmama, snimaju. Mi smo tu da ih usmjerimo, pomognemo kolko se može. Konkretno, ja sam pisao neke tekstove za par mlađih bendova. Kad imaju nastupe - tu smo da ih bodrimo!

Šta za grad i za domaću scenu znači festival kakav je Bedem fest, kao jedan od dva koje ovaj grad ima, koji su stekli regionalnu reputaciju i po čemu je Bedem drugačiji od svih ostalih, prema Vašem mišljenju?

Boris: Pa sama lokacija gdje se festival održava. Nekada je tamo bilo veliko stratište, a danas je to simbol pomirenja i slobode. Ovaj fest je primjer toga. Skupe se ljudi sa raznih strana i uz dobru muziku bude dobro druženje.

Koliki to uticaj može imati na razvoj buduće scene, na najmlađe koji odrastaju u takvom okruženju? Da li Nikšić od nekadašnjeg industrijskog giganta, može postati crnogorski i regionalni centar kreativnih industrija?

Boris: To sve zavisi od gradskih otaca… Koliko su spremni da se bore za svoj grad, a samim tim i za naš kulturni život. Jako je bitno da ova dva festivala opstanu jer su oni vjetar u leđa mlađim bendovima, koji vrijedno rade i čekaju svoju šansu.

DST traje i ne odustaje svo vrijeme, ali s vremena na vrijeme pravite određene pauze. Šta je to što vas uspava i šta vas budi i čini budnim uopšte? Da li nešto novo spremate, da li možda razmišljate o predstojećem jubileju, kroz 5 godina?

Boris: Nema tih para koje bi nas motivisale da nastupimo kad nam se ne svira. Nedavno smo odbili učešće na priličan broj festivala, iako su honorari bili dosta dobri, a da pojedini članovi iz benda upravo tad nisu imali ni za kutiju cigara. Takvi smo ti mi...

 

 

kamp

cetvrtak aaaaaaaaaa

petak 1

 
partneri
 
 
ministarstvo odryivog razvoja i turizma
wild beautz
ckb
ministarstvo kulture
opstina niksic
epcg
niksicko rocks
fondacija njegos

 

 
mtel ministarstvo razvoja
grcka ambasada
 

 

 

 

 
festivali
metropolis-vapor-odbrana
gprofuturo-sajam-intimo
goranovic-zito-uniprom

 

 

 

 
media
 
media1
media2
 
chodex-zvile-anto